Bludni Pompeji

Dobro je rekao Čarls Dikens : „Planina je zao duh, propast i kob ove divne zemlje, duh koji čeka svoj čas“. To negdje pročitah, a u uvodu postavljma sliku koja odgovara naslovu posta...

Od 79.g.n.e. bilo je 70 erupcija Vezuva, što je u prosjeku po jedna erupcija svakih 27. godina. Posljednji se dogodio 1944.godine kao opomena da je Vezuv jedini živi vulkan na evropskom kontinentu. Da vulkan oživi recimo sutra (a oživiće kad-tad) mogu mislit koja bi zbrka bila među ljudima, među onakvom gužvom (procjenjuje se Napulj kao najgušće naseljen grad, e sad ne mogu se tačno sjetit da me ubiješ, koliko stanovnika na 1 kvadratni metar).

Ono što me oduševilo u Pompejama između ostalog su i slike, te natpisi na zidovima. To znači da su umetnici i boemi i tada postojali, ali kako su ih za njihova djela inspirisali anđeli i demoni, jednako su ih inspirisale i prostitutke. Tako u javnoj kući Pompeja mogu se vidjeti slike golih žena u raznim pozama. Kažu da su te slike imale naznake cijena, ovisi sad u kom je položaju koja slika. Također osim takvih slika, bili su i romantično ljubavni zapisi. Evo jedne poeme: „Duša ima običaj da uzima i daje ono što joj pripada. Ako se budeš toga držao, Venera će ispuniti naše želje i njeno dobročinstvo će nas učiniti bogatim!“.

Imala sam osjećaja dok sam šetala ulicama Pompeja da su bili dosta bludni. Čini mi se da su znali za ovosvjetska uživanja u ženama i vinu. Postoje i neki mitovi (o, dal' su to mitovi?) da su Pompejci pili najslađa vina (pljuvačka mi na usta ide...). Ljubili su i egzotične žene u javnoj kući, koje su dolazile sa Istoka. Otuda religiozni narodi tvrde da ih je sve to stiglo, jer su bili toliko bludni da su premašili sve granice...

Po svom prirodnom položaju na grebenu lave, Pompeja je stalno oskudjevala u vodi. Za navodnjavanje bašti koristili su se bunari. U gradu su na neka mjesta postavljanje javne česme, a evo jedne po meni najljepše. Ova česma nalazi se na kraju Eumahijine zgrade na istočnoj strani foruma. Kvadratni bazen je ukrašen bistom boginje izobilja- simbolom blagostanja- te se ta ulica koja se tuda prolazila zove Ulica izobilja.

I još jedna predivna stvar koja čovjeka ne može ostaviti ravnodušnim jeste FORUM. Forum u Pompeji je jedan od najljepših i najpotpunije očuvanih u grčko-rimskom svijetu! Podignut je u vrijeme Samnićana u drugoj polovini II vijeka p.n.e. Ozbiljno je oštećen zemljotresom 62.g. i bio je još u toku rekonstrukcije u trenutku erupcije Vezuva. Trg je dugačak 142 m i 38m širok, a okružen je sa 3 strane dvospratnom kolonadom od koje je samo nekoliko stubova ostalo. Bio je mjesto gdje su vlasnici radnji i putujući trgovci iznosili svoju robu u pazarne dane. Ispred kolonade se nalazilo niz konjičkih statua magistrata i značajnih građana. Na trgu nije bilo prometa sa kolima jer je podignut za 2 stepenika iznad nivoa ulice, tako da su stanovnici Pompeja imali čitav prostor za trgovačke poslove, političke skupove i vjerske obrede. Na južnom dijelu Foruma ima 5 zgrada gdje su se sastajali slobodni građani da izaberu 4 činovnika, 2 edila i 2 duumvira, 2 najviša činovnika koji su igrali ulogu sudija. Senatori su postavljani iz redova višeg sloja, obično zemljoposjednika i to doživotno.

Kraj ću završiti kao što sam i počela: sa vodom. No, u uvodu sam pričala o vodi za piće, a na kraju ću o vodi za kupatila, dakle o vodi za kupanje.

(ovdje je bila slika bazena iz Pompeja koja se greškom izbrisala ne mogu više postavljat iznervirala sam se sa slikama, uhhhh)

Pompeja je imala 4 javna kupatila. Imate na slici kako je sve to izgledalo. Rijetki su bili oni koji su se mogli pohvaliti privatnim kupatilom u sopstevnoj kući, s obzirom na oskudicu u vodi. Najstarija javna kupatila su bile Stabijske terme. Na žalost nemam slika odatle, jer nisam ulazila u to kupatilo, ali oni koji su imali te sreće da uđu rekli su da se na svodu tog kupatila nalazi izrezbarena slika koja govori o mitu Ganimeda koga odnosi orao

Pompeji

Nekad, davno, davno, kad sam prvi put otišla u Tursku, moje oduševljenje je bilo o-grom-no! Mislila sam da je Turska jedina zemlja na svijetu koja ima sve one prirodne ljepote, bogatstvo istorije i takoto. No, nakon puno godina kad sam ponovila to putovanje shvatila sam da je to bio samo mladalački zanos i ushićenje što vidim nešto novo.
Znam da bilo koje putovanje opet da se desi, ne bi TO bilo TO. To važi za sve stvari u životu. Sve što se desi drugi put nije isto kao prvi put!Ali mislim da bih se usudila ponovo posjetiti Pompeje da ih vidim, jer su me Pompeji ostavili bez (bukvalno) teksta!

Kad je erupcija vulkana Vezuva nastupila 79.g. n.e. , tačnije 24. avgusta neposredno poslije dolaska na vlast imperatora Tita, zora se zarumenila topla i jasna. Tako govore legende…
Kažu da prije nego li je proradio vulkan, zemlja je podrhtavala i izvori su presušili, ali niko na to nije obraćao pažnju. Već u akšam, Pompeja više nije postojala, jer od izlaska do zalaska sunca napadalo je pepela na grad preko jedne čovječije visine. Broj poginulih dosegao je do 2.000. Prve žrtve su pale od lave, rušenja građevina, a onda je mnogo više ugušeno od pepela od sumpornih isparenja i smrtonosnih hlornih gasova, koje je izbacivao krater vulkana.
Ono što je nađeno mrtvih ljudi u raznim položajima, napravljeni su kalupi i postavljeni iza rešetaka u Pompejima. Napori stanovnika da se spasu morem pokazali su se bezuspješnim, jer čak i kada bi s teškom mukom stigli do obale, vreli talas i vjetar, spriječili bi svako ukrcavanje. Haruko Ičikava, japanski pisac je dobro rekao: „Nije prijatno postati dio predstave iskopane poslije 2.000 godina".

No, da bih se sad pokazala načitanom, moram dodat i ono što su rekli i drugi u vezi Pompeja...
Gete je rekao: „ Mnogo je nesreća zadesilo svijet, ali nijedna nije donijela toliko razonode potomstvu kao ova". Moram priznati da sam i ja jedna od ovih bezobraznih uživalaca u ruševinama Pompeja i nisam ponavljala kao Valter Skot hodajući avetinjskim gradom :"Grad mrtvih! Grad mrtvih!". Vala i nije bio. Gdje god se okreneš Japanac škljoca sa svojom tehnologijom. Samo vidis podigne sat na ruci i iz njega blic, podigne prsten, blicne i iz prstena...pa dobro pretjerujem...
Neko me već preduhitrio i rekao nešto najbolje do sada: prava suština ovog pustog grada jeste u tome što ono nedvosmisleno pokazuje ne samo smrt, nego i život i smrt skupa u nerazdvojnoj vezi...
Eto toliko o ovima što su „imali nešto reći..."

A ja bih dodala i to da su Pompejci činili toliko bluda da ih je na kraju stiglo...o tome više idući put...

Nil, diving i Giftun

Na slici iznad je rijeka Nil i brod koji vidite je brod kojim sam plovila po Nilu. Krokodila nisam vidjela, mislim da ih nema tu gdje ima ljudi.

Domoroci mi stavljaju na leđa bocu i tegove, tj. opremu za ronjenje u Crveno more. Rekli su mi da je Crveno more najtoplije more na svijetu. Lažu! Topliji je Indijski okean.

Inače ovo mi je bilo prvi put da ronim u moru i to na dubini 10-12 metara. Osjećaj je neopisiv. Teško da mogu ovo ispričati koristeći samo 30 slova abecede. Treba mi mnogo više...

Na ovoj zadnjoj slici je Giftun. Neki kažu da je to najljepše ostrvo koje ima Egipat. Ok. Hajde da povjerujem.

U nekim selima Egipta imaš osjećaja da se ništa nije promijenilo u zadnjih 300. godina. I dalje se voze konjska kola, žene peru odjeću u Nilu, uzgaja se povrće, magarci nose teret...kuće su u poluruševnom stanju...sve je bijedno i jadno da jadnije ne može biti.

Oni koji su imali sreće, oturili su se u gradove ili turistička mjesta poput Hurgade ili Šarm El Šeika, rade kao turistički vodiči, instruktori za diving, čuvari hotela, prodaju robe po pijacama, prodavnicama i sl. Moram spomenut da se Egipćani bave izradom nakita i posuda od alabastera. Alabaster im je na cijeni i posude su mnogo skupe.

Što se tiče hrane, meni je dobra. Ja se brzo priviknem na svaku vrstu hrane. Šta god mi daju meni dobro. Ha ya, samo da nam nikad više ne bude gladi k'o '93, ma sve ću ja izdržati!

Jednom je neko rekao da čovjek treba da se hrani hranom koja ga okružuje. Znači mornar treba da se hrani ribama, pilot pticama... ;-)

Inače Egipćani vole mnogo začinjeno i slatko. Kolači su im prva liga (pokazujem palac u zraku).

Osvanuo je tmuran aprilski dan. Rado bih ga mijenjala za 5 minuta Egipta...

Karnak

Nadam se da ću knjigu koju sam naumila da pišem završiti prije nego li me stigne proklestvo iz „Doline kraljeva“. A čuj, samo ne znam šta da pišem kad su drugi prije mene već sve napisali! Ma smisliću nešto već, pametna sam ja cura!

Dakle na red je došao Karnak. To vam je čudo koje bi svaki arhitekta trebao vidjeti. Muslimani idu na Hadž, Katolici imaju više svetih mjesta koja obilaze, Jevreji idu u Jerusalim, a arhitekta bi trebao u Karnak!

Ono hramova, kipova i utvrđenja što je „preživjelo“ u Karnaku stvarno zadivljuje. Današnji savremen čo'ek gradi montažnu kuću i ko hadžija se useli u nju za mjesec-dva i ona „drži vode dok gazda ne ode“ tj. dok ne umre, a one građevine koje su gradili stari Egipćani prije 4-5.000 godina ništa neuništi, čak ni zemljotresi. Zemljotresi su doduše oštetili, ali ne i uništili. Te statue, stubovi, na kojima je oslikano pismo, građene su čini mi se godinama, decenijama, a čak mislim i vijekovima.

Jedan od najstrijih hramova Karnaka je posvećen bogu Amunu. Smatra se najvećim hramom na svijetu, izgrađenim na stubovima. Kažu da bi se u njega mogla smjestiti cijela katedrala Notrdam u Parizu, što su tačno izračunali francuski arheolozi u saradnji sa geometrima. Amerikanci su također računali nešto u tom fazonu i njihova računica je rekla da bi Amunov hram mogao da pokrije polovinu Menhetna!
Da nadovežem još nešto: postoji tvrdnja (ali samo tvrdnja, jer još niko nije probao) da vrh jednog stuba u Karnaku ima opseg 15 metara i na njemu bi moglo da stoji 15-ero ljudi!
Ovi faraoni kao da nisu imali drugog posla, već su se samo takmičili ko će napravit, zapravo naredit da se načini impresivnija građevina i takoto. Pa uzmimo Hatšepsut faraonku. Ona je sve nadmašila kad je naredila da se izgradi najveći i najraskošniji obelisk (što rekao naš vodič obeliKS) rekavši da će poslati onoliko mjerica zlata koliko je vreća pijeska potrebno za njegovu izgradnju.

Karnak se nalazi uz Nil. Prema Nilu gleda i kip skarabeja podignut u čast insekta koji je imao kod Egipćana božanstvenu moć. Meni je skarabej ostao u sjećanju kad sam jednom gledala opstanak. Zvala sam ga „buba koja valjuta balegu“. Buba mi je bila mnogo simpatična. Obišla sam krug oko kipa skarabeja sa desna na lijevo 7 puta, kako su nam rekli, ne bi li mi se ispunila želja. Nije se ispunila, a više i nemam potrebe da je želim.

Ah, da zaboravila sam pomenuti šta se nalazi na ulazu u Karnak. I sa desne i sa lijeve strane prostiru se statue ovnova koji podrazumjevaju čuvare grada. Tu sam snimila kratki film. Zapravo nijemi film, jer kamerica koja me snimala nije imala tona.

I tako sve je impresivno, čudesno, bajno, krasno, ostavlja bez daha i od svih mojih dosadašnjih putovanja, kao nešto najljepše i najimpresivnije izdovijla bih prvo Karnak, a zatim Pompeje.

Memnonovi kolosi

Ispred grada Tebe, okrenuti ka rijeci Nil, uzdižu se ostaci dva kolosa koji sjede. Od vladara Amenofisa III, to je sve što je ostalo. Figure su visoke 21. metar i upravo prestavljaju faraona Amenofisa III.

Zovu se Memnonovi, a niđe veze. Zapravo Rimljani su mislili da ova dva kolosa predstavljaju grčkog junaka Memnona, sina boginje Zore.

Podignute su 1400.godin p.n.e. ali je zemljotres 27.godine uništio veliki broj građevina i između ostalog oštetio ova dva kolosa. Poslije tog zemljotresa desilo se nešto čudno: kada bi duvali vjetrovi, ona statua koja je bila više oštećena, ispuštala je zvukove nalik na jecanje.
Zapravo zvuk je dolazio od šuma vjetra i pjeska kroz jednu pukotinu spomenika, ali poslije restauracije zvuk je nestao.

Na slici je samo jedan kolos. Obrazloženje: isjekla sam sebe sa slike.

Jedan post nako uz kafu

Kad sam došla kući iz Egipta imala sam strašnu potrebu da ljudima pričam o toj zemlji,... o njenoj istoriji i takoto, ali nisam imala kome. Imala sam osjećaja da svijet koji je živio oko mene, živio je spavajaći, a ja bijah jedini budni insan koji je spoznao pravu vrijednost života. Meni tada nije padalo napamet da je to isto mislio i Sadik iz kuće preko puta moje i koji se jedino bavio voćnjacima. Za njega, možda sam ja spavala i sanjala gluposti.

Razmišljajući kud ću, šta ću, kako ću, ja skontam da ne bi bilo loše da krenem stazama nekog od putopisaca i da napišem knjigu, ali, avaj, odakle početi? Nemam iskustva, a moje oči imaju toliko toga za reći! No, možda sam trebala pisati još dok sam se sunčala na pjeskovitim plažama drevnog Egipta, no, nisam imala vremena. Valjalo je podabrati ko se sve sunča ispod suncobrana i pogađati ko kojim jezikom priča posmatrajući ih ispod tamnih naočara. Uostalom, sa pisanjem treba sačekati dok ne dođeš kući, dok se sve u tebi ne slegne i ne dobije neku auru...dok ne poredaš sliku kao puzzle i dok ne dovedeš neki red u glavurdi. Ja sam ga dovela. Valjda.

Želim svakom živom insanu da vidi Egipat, da prokrstari Nilom i da vidi one silne građevine u Karnaku što fakat ostave čovjeka bez teksta. Zapravo od svega što sam ja vidjela, najviše me očarao Karnak i ostrvo Giftun, o čemu ću pisati u jednom od narednih postova. Znam, drugi put da odem ne bi to bilo TO i znam da bi na svaku građevinu koja me ranije ostavljala bez daha, gledala ravnodušno. Sve što ti se desi prvi put, to ne doživljavaš i ne prihvataš isto i drugi put. U to sam se uvjerila mnogo puta.

Obzirom da ja ne mogu da stvorim sve one divne građevine svijeta, sve one boje koje samo priroda može da iznjedri, odlučila sam da ovim malim doprinosom u vidu sitnih zabilješki podijelim sa ljudima, a naročito sa klincima kojima oči posebno zasjaje kad se priča o dalekim morima. Tako su i meni oči sjale, kad sam Zuku gledala u „Hodoljublju" a onda jednog dana ja otišla i dalje od njega.
Sjećam se kad sam ovolikih očiju čitala putopise starih putopisaca. Neki su pričali o ljudožderima koji žive u Kini, lagali su što ja sad potpuno razumijem. Svaki putopisac voli da doda pomalo laži jer to putovanje čini posebnijim.

Sam Bog zna koliko sam silno željela da vidim svijet. Neko kaže: treba samo jako željeti, ali ja mislim da nije dovoljno samo to. Da se nisam dovoljno potrudila moje želje zauvijek bi ostale snovi. Da sam čekala da mi neko drugi ispunjava, još uvijek bih ih sanjala. To važi za sve snove.
Neki ljudi putuju da bi rekli gdje su bili, neki pak putuju da bi pobjegli što dalje od kuće...svako ima svoj razlog. Ja putujem ne da bih se hvalila Bosancima koji jedva žive u ovoj siromašnij zemlji, već da bih refreširala svoj duh i prenijela na papir utisak koji sam stekla i svakom živom čovjeku na ovoj planeti poželjela da vidi isto! Svim srcem!
A evo većina se mogu na mene ugledati, sa pravom to kažem.
A u biti šta je najvažnije od putovanja nek vam kaže Marcel Proust: „ The real voyage of discovery consists not in seeing new landscapes, but in having new eyes."

Hatšepsut

Negdje sam čitala da je Tina Tarner u prošlom životu bila Hatšepsut. To joj je navodno rekao neki prorok koji je mogao da vidi šta je ko bio u prošlosti. I eto reinkarnirala se ni manje ni više u Tinu Tarner.

Hatšepsut, kraljica koja je obilježila mirno razdoblje prvoga dijela 18. dinastije, (1473-1458. pr. Kr.) bila je kći Tutmozisa I. i žena svog polubrata Tutmozisa II. koji je vladao vrlo kratko. Prerana smrt vladara dovela je Hatšepsut na prijestolje umjesto kraljevskog nasljednika Tutmozisa III., koji je u vrijeme smrti svog oca još bio dijete. Naime, nakon smrti Tutmozisa I., vlast u Egiptu je preuzeo njegov sin i nasljednik Tutmozis II. (1494.-1490.pr.Kr.). Za ženu je uzeo svoju polusestru Hatšepsut kao "božansku suprugu". Kako je Tutmozis bio vrlo mlad kad je stupio na prijestolje, a i boležljive prirode, umro je nakon samo četiri godine vladavine. Za to vrijeme je, zbog njegove bolesti, njegova supruga Hatšepsut vodila većinu državnih poslova. Tutmozis II. je nakon smrti iza sebe ostavio legitimnu kćer Nofrure koju je imao s Hatšepsut i mladog sina kojeg mu je rodila priležnica. Nofrure i sin su se vjenčali, pa je time sin bio priznat kao zakoniti nasljednik (Tutmozis III.), no Hatšepsut je preuzela regentstvo. Sedam godina nakon muževe smrti, (1473. g. pr Kr.) prisvojila je kraljevske insignije i službeno preuzela naslov faraona s praenomenom Maatkare. Tim potezom je energična i tašta Hatšepsut isključila iz kraljevske vlasti pravnoga nasljednika Tutmozisa III., koji je uz nju obavljao samo neke državničke obveze reprezentativne prirode.Najznačajniji spomenik cijelog razdoblja njene vladavine je hram u Deir el Bahriju. Hram je podignut u zapadnoj Tebi oko 1466. g. pr. Kr., a danas istraživanje i obnavljanje hrama već nekoliko godina provodi Poljska arheološka ekspedicija i Egipatska organizacija za starine. Terasastom strukturom na različitim razinama postignut je arhitektonski sklad između građevine i prirodnoga okruženja, a stari su ga Egipćani nazivali geser-geseru ("najuzvišeniji među uzvišenima"). Hram je uklesan u stijenu pored starijeg i manjeg hrama Mentuhotepa I, i zaista je jedan od najljepših u Egiptu. Danas je izuzetno zanimljiv turistima, pa je jedan od najposjećenijih arheoloških lokaliteta u Egiptu. Nažalost, poznat je i po nesretnom događaju iz 1997. g., kada su teroristi ispred hrama ubili 58 turista.

Hram priča jednu priču, tj. priča priču o kraljičinom životu, od njenog rođenja pa nadalje. A ta "priča" je urezana u zidove hrama u vidu slika. Zanimljivo je kako su drevni Egipćani trošili vrijeme i energiju. Danas milioni turista obilaze ta čuda i dive se. I ja sam bila jedna od onih koja nije krila oduševljenje. Jerbo ja se oduševljavam na svaki metar, ako nemam čemu, smislim.

Kleopatra

Kleopatra je došla iz grčke dinastije Ptolomeja i nije imala Egipatske krvi. Pretpostavka je da je imala plave oči, svjetao ten i kosu. Bila je mlada, pametna, uspješna i bogata. Ali je zato bila ružna. No, u filmu «Kleopatra» nisu je baš takvom prikazali, jer je nju glumila Elizabeth Teilor. No usprkos tome uspjela je privući Cezara i Marka Antonija za kog se udala kasnije. Njih dvoje su izvršili samoubistvo i time doveli do propasti Egipta.

Nefretiti

Nefretiti, što bi se po drevnom egipatskom dijalektu moglo prevesti kao «Lijepa je Atonova ljepota», bila je žena faraona Aknatona i ujedno je obavljala dužnost kraljice Egipta. Ona je prikazana na jednoj kamenoj bisti kao žena izdužena lica, dugog vrata, pravilnog nosa i velikih očiju. Smatra se da je kraljica naredila da se načini najljepša bista sa njenim likom, ali zapravo ona nije bila toliko lijepa. Vjerovatno je i samom vajaru koji je načinio bistu, na samu pomisao da će mu glava bit odrubljena, dao sve od sebe da bude prelijepa, što mu je i pošlo za rukom. Oči kao u gazele, labuđi vrat, usne k'o napunjene silikonom, dvije naušnice, obrijana glava, nakiti te karakteristični ukras na glavi.

Nefretiti je rodila faraonu tri kćeri i pomajka je faraona Tutankhamona. Njezino ime, zajedno s Aknatonovim, izbrisano je sa svih spomenika, kako bi se što prije zaboravio pokušaj reforme s bogom Atonom. U šesnaestoj godini vladavine faraona Aknatona, Nefertiti jednostavno nestaje s pozornice zbivanja oko faraona Aknatona. U slijedeće dvije godine uz faraona pojavljuje se njegova majka Tija, a nakon nje Nefertitina kćer Meritaten, a potom i faraonova druga žena Kija. Ionako je mnogo toga oko vladavine faraona Aknatona ostalo nerazjašnjeno, pa izgleda da je Nefertiti napustila grad prijestolnicu Akhetaton i negdje se povukla. Nakon smrti Aknatona vladaju faraoni Aj, Semenkare i Tutankhamon. Athumanunhu se sve više čini da ovaj faraon lijepog lica i malo zaobljenih bokova, Semenkare, nije uopće ni postojao, već je to bila prerušena Nefertiti. Njezina grobnica pronađena je u blizini grobnice faraona Tutankhamona koji je Egiptom vladao u 14. vijeku pr. K.

Bila sam u Dolini kraljeva iliti PROKLETA SAM

Kad sam bila mala slušala sam priče o Dolini kraljeva i prokletstvu Tutankamona. Čak sam gledala i filmove i čvrsto sam sebi obećala da nikad neću otić u njegovo grobnicu. Ono nije se s tim zajebavat, šta ja znam kako me mrtvi Tutankamon može proklet. Ko god je bio u njegovoj grobnici poginuo je- tako su govorile legende, ali ne bih ja bila JA da nisam otišla da vidim gdje to počiva mali Tutankamon. Kad ja dodjoh, aman zaman, moje oči ne mogaše vjerovat, pa i ono treće oko nije vjerovalo što ga bijaše instiktom nazvah. Rekli su mi da u grobnice mogu uc al' na vlastitu odgovornost, jer eto bicu pro-kle-ta! Jest, jest! Prokleta! Ja ba. Nije mi takvo upozorenje stojalo ni u solarijumu da cu dobit rak ako se budem kvarcala. Ali, vrijedilo se zrtvovat: budeš proklet, al' vidis bato Dolinu kraljeva!

Grobnice su poredane jedna do druge, ukupane u brda. Ispred svake grobnice (i u cijeloj grobnici) vise čuvari koji te pomno prate da ne uslikaš nešto, a ako uslikaš ode ti kamera. No, ako daš bakšiš slikaj šta hoces! Kakva drzava! Ma krasno.

Od svih faraona pomenucu dvojicu najznačajnijih, bar meni značajnih...Ramzesa II i Tuthankamona.

Treći vladar 19. dinastije i faraon najimpresivnije vladarske karijere koja se uopštee može zamisliti. Puno ime bilo mu je Usermaatre-setepenre Ramzes ("Ra je snažan u pravednosti - Raov izabranik Ramzes"). Vladao je (1290-1224. pr. Kr.) u vrijeme velikog procvata, ali koji je bio popraćen stalnim ratovima. Kako Egipat, tadašnja velesila bliskog istoka, nije mogao izbjeći stalno ratovanje s neprijateljima na sjeveru i jugu, Ramzes je od svoje dječačke dobi do duboke starosti vodio mnoštvo uspješnih ratnih pohoda. Najteža Ramzesova bitka zbila se kod grada Kadeša kad je zamalo izbjegao smrt ili zarobljavanje od strane Hetita. Ramzes je dovršio veliki hram u Karnaku, te izgradio kolosalne hramove u Abu Simbelu i palaču Rameseum. Njegove žene Neferati, Isis-nefret i dvjestotinjak prilježnica rodile su mu 96 sinova i 60 kćeri. Među njegovom djecom Egipćani su osobito poštovali princa Haemvaseta koji je bio vrhovni svećenih Ptaha u Memfisu. Haemvaset je bio poznat kao mudrac, a o njemu govore priče s papirusa iz kasnog razdoblja. Budući da je doživio duboku starost (94 godine) nadživio je 12 svojih sinova, a naslijedio ga je trinaesti - Merenptah. Mumija Ramzesa II pokazuje da je bio iznimno visok (oko 192 cm) što je znatno iznad prosjeka za njegovo doba kad su prosječni muškarci bili visine oko 160 cm. Zbog svoje upečatljive osobnosti i uspješne vladavine obično ga nazivaju Ramzes Veliki. Ja bih dodala još i to da je lik bio reprezantativac za košarku, radi fola.

Grob Thutankamona je bio jedini neopljačkani grob koji se otkrio u 20 vijeku. Sastojao se od četiri prostorije i jednog dugog hodnika. Sve je bilo prepuno prekrasnih umjetničkih predmeta. Danas je blago iz Tutankhamonove grobnice najveća atrakcija Nacionalnog muzeja u Kairu, a faraonova pogrebna maska i antropomorfni sarkofazi od zlata spadaju u najpoznatije i najatraktivnije spomenike staroga vijeka uopšte. Ispitivanja njegova DNK možda će jednog dana razotkriti tajnu ko je bio Tuthankamon, no za sada egipatske vlasti ne dozvoljavaju da se ono obavi. Znamo da je umro ili bio ubijen između 17. i 19. godine života. Radiološka ispitivanja mumije otkrila su povredu na glavi, te se pretpostavlja da je mladi vladar umro od posljedice povrede koju je zadobio pri nekoj nezgodi. Naravno, ne može se isključiti ni mogućnost da je ubijen. No, s političkog motrišta teško da je postojao razlog za atentat na faraona-dječaka. On je bio pod kontrolom Amonovog klera koji je započeo protureformu hereze već umrlog Ekhnatona čija je prijestolnica bila osuđena na brzu propast. Iz njegovog je imena izbačen bog Aton i zamijenjen Amonom. U tom kontekstu mladi Tutankhamon bio je savršena marioneta u rukama Amonovog sveštenstva. S druge strane, ubistvo mladog faraona moglo je biti u interesu onih koji su zauvijek željeli zatrti Ekhnatonovu lozu i uništiti svaki trag njegove vladavine.

Da malo približim izgled grobnica onima koji nisu nikad bili...

Dakle ulaz grobnica je ugraviran u brdo i da bi došao do dna moraš sići niz stepenice koje su opet prekrivene daskama. Vjerovatno se čuvaju da se ne oštete, jer tim daskama na dan pređe stotine ljudi. Čim zađeš u grobnicu, vonj i ustajali zadah okrene ti želudac u utrobi. No, za cijenu zadovoljstva izdrzi se sve to. Platiš ulaz da vidiš grobnicu kraljeva, zgadi ti se zrak koji udises i jos uz to budes proklet. Nije fer.

Ono što me impresioniralo bile su slike po zidovima. Neko je gubio vrijeme prije hiljada godina crtajući od početka zida pa sve do dna razne hijeroglife, crteze ljudi iz profila u kratkim suknjicama, sa štapovima koji liče na kobre, te neke ptice, životinje itd. Neko je bio saburli što bi rek'o naš narod, da bi danas, a sve u svrsi turizma i para, Egipćani sve te crteze fino prekrili staklom da se ne diraju i sve to unovcili. Mozda su ih i prokleli svi oni Ramzesi, Tutankamoni itd. , pa su onako bijedni i jadni ostali i dan danas, a ekonomska situacija Egipta i ne obecava bas puno da ce za par godina biti bolje. E neće.

O yeah, dopada mi se ovaj blogspot!

Obzirom da imam nekih malih problema sa blogger.ba, evo me polako se selim na blogspot i više vremena provodim na njemu nego na svom matičnom blogu ;-)
Ovo matično zvuči baš ono, kako da kažem...dijasporski.

Ovo mi je treći post za isti dan, ali nema veze, kad sam se već ufurala da istresem sve što imam reći. Ovo istresem zvuči morbidno, ali samo onima koji imaju pokvarenu maštu.

Dakle da nastavim o Egiptu...
Nisam štedila na fakultativnim izletima i sve što se dalo obići ja sam obilazila. Jedan od prvih izleta bio je u kamenu pustinju. Nisu me baš te kamenje pustinje oduševile, ali sam vidjela pustinjsku ružu i namah se sjetila Stinga. Pustinje su pustinje i kad jednom dodjes tu odmah shvatiš zašto je nomad propjevao. O da, o ovome je već pričao Zuko i neću da ponavljam. Najatraktivniji u pustinji su betmeni, evo slika, nuto...



A najinteresantnija su djeca, koju na žalost od malih nogu uce da traze baksis. Jadno. Skroz. Zato i kazem Egipćani su fakat kao cigani.



Zanimljivo mi je bilo vozit bagi. Motor na četiri točka. Nikakva obuka ne treba za to, samo sjedneš i voziš, pritišćeš gas ili ga smanjuješ, dakle nikakvo umjeće. Pazi mene kako opisujem ovo...



A onda više zivi nego mrtvi dočekali smo prve zvijezde zajedno sa beduinima uz čaj i pjesmu. Imala sam osjećaj da mi se pjesak uvukao u svaku poru. Gadno je biti nomad. Lako je bilo meni doc na par sati da zabiljezim okom kamere zivot u pustinji, a onda otic u svoju civilizaciju. Doduse u mojoj civlizaciji se ratovalo do skora i to divljacki, a u njihovoj ne pamtim kad je bio rat. Kao što rekoh gledali smo zvijezde cim je pala noc ali ne golim okom, vec teleskopom :

Znatiželja me proganja da vidim kako će izgledat post sa slikama

Samo da se oprobam da vidim kako će to izgledat kad budem pisala pa još uz to postavljala slike.
Već na početku mi se dopada templejt i crna podloga, iako sam do sada koristila sve bijele, ali bijele znaju djelovat ubitačno na oči. Mislim da sam zbog toga i oćoravila. No, da ne dužim, ja bih da počenm pisat o Egiptu, za početak...

Hurgada je malo turističko mjesto u Egiptu, nekoć poznato po ribolovu, a danas po turizmu. Mjesto nema ništa specifično, sem hotela i milion punktova podijeljenih na svakih 200 metara. Malo su me trzali šljemovi i puške domorodaca, a kasnije sam shvatila da je to Bosanski sindrom. Iztrzana od predhodnog rata malo mi je falilo.

Ime hotela se ne sjećam, ali se sjećam da je bio sa 3 zvjezdice. Zvjezdice ne preferiram inače, jer nisam jedna od onih koja boluje za extra smještajem. Zvjezdice mi ništa ne znače...No, hrana je bila ok. Kuhari su imali osmjehe. I oni su bili ok. Sve u svemu ok hotel, ok lokacija, ok ljudi, ok radnici, ali ono što me iznenadilo bilo je da im žene uopste ne rade. Muskarci čiste sobe, prave kobre od posteljine a onda za kobru traže bakšiš. Trebala sam tražit da mi naprave bjeloušku...Egipćani su pravi dzeparosi, pravi cigani i kao ljudi NULA.

Pred odlazak tamo , dobila sam i informacije da su u julu podzemne vode (latinski : juniperus horizontalis ) i zeleni bicari ( kancerus vertikalis ) aktivniji nego inace pa smrt vreba iza svakog coska , te ako prezivis mozes super da se provedes. I bilo je ludo i nezaboravno.

Od ostrva koje toplo preporučujem da se obiđu predlažem Giftun. Tu sam išla na krstarenje i kratak kurs divinga. Diving je nešto neopisivo i to se mora probati bar jednom u životu. Nema ništa ljepše nego uploviti u svijet tišine, u svijet plavetnila i vanzemaljskih boja. Crveno more je najtoplije more (tako bar kažu) a po meni najljepše ostrvo koje Egipat ima jeste upravo Giftun. Ostrvo kao da je neko po mojoj narudzbi izvadio iz mojih snova i spustio tu na mapu. Roneći imala sam malih problema, jer me instruktor baš namučio. Namamio je ribicu na mene i tu sam počela paničit. U svemu tome naucila sam da se ne treba plasit velikih bijelih ajkula, vec i malih plavih ribica. Sta ja znam sta je bezopasno. Meni je zmija zmija i nema razlike izmedju kobre i bjelouske...

Počinjem iz početka

Neko je jednom rekao da su počeci slatki i da se ne trebamo čudit ljudima koji često odlučuju da nešto krenu iz početka. Zrno po zrno daje pogaču, kamen po kamen palaču, a ja ću ovim blogom da dam mali doprinos ljubiteljima avantura i putovanja...Ovo je ko zna koji po redu moj početak da otvaram neki blog. Ima me na raznim blogovima, ali pišem uglavnom o istim stvarima...

Moje ime je Samohrana djevojka. Imam sasvim dovoljno godina da hodam noću iza 23 časa kada je policijski sat na snazi. Volim sve što vole mladi, ali od svega najviše volim putovanja i ekstremne sportove. Volim život i živim ga punim plućima. Takmičarskog sam duha, što lav u horoskopu puno govori o meni. Vrlo rado provodim vrijeme pod zvijezdama prodajući zjale i pravim se da nisam romantik, jer oni su izumrli poput dinosaura...kažem pravim se, a jesam...romantik sam do dna!

Ovo je bilo toliko za početak. U narednim postovima pričaću vam o svojim putovanjima. Bilo ih je ludih i nezaboravnih.

Veliki pozdrav od malog ali iskusnog početnika ;-)