Ovo matično zvuči baš ono, kako da kažem...dijasporski.
Ovo mi je treći post za isti dan, ali nema veze, kad sam se već ufurala da istresem sve što imam reći. Ovo istresem zvuči morbidno, ali samo onima koji imaju pokvarenu maštu.
Dakle da nastavim o Egiptu...
Nisam štedila na fakultativnim izletima i sve što se dalo obići ja sam obilazila. Jedan od prvih izleta bio je u kamenu pustinju. Nisu me baš te kamenje pustinje oduševile, ali sam vidjela pustinjsku ružu i namah se sjetila Stinga. Pustinje su pustinje i kad jednom dodjes tu odmah shvatiš zašto je nomad propjevao. O da, o ovome je već pričao Zuko i neću da ponavljam. Najatraktivniji u pustinji su betmeni, evo slika, nuto...
A najinteresantnija su djeca, koju na žalost od malih nogu uce da traze baksis. Jadno. Skroz. Zato i kazem Egipćani su fakat kao cigani.
Zanimljivo mi je bilo vozit bagi. Motor na četiri točka. Nikakva obuka ne treba za to, samo sjedneš i voziš, pritišćeš gas ili ga smanjuješ, dakle nikakvo umjeće. Pazi mene kako opisujem ovo...
A onda više zivi nego mrtvi dočekali smo prve zvijezde zajedno sa beduinima uz čaj i pjesmu. Imala sam osjećaj da mi se pjesak uvukao u svaku poru. Gadno je biti nomad. Lako je bilo meni doc na par sati da zabiljezim okom kamere zivot u pustinji, a onda otic u svoju civilizaciju. Doduse u mojoj civlizaciji se ratovalo do skora i to divljacki, a u njihovoj ne pamtim kad je bio rat. Kao što rekoh gledali smo zvijezde cim je pala noc ali ne golim okom, vec teleskopom :
No comments:
Post a Comment