Tuesday, April 15, 2008

Bludni Pompeji

Dobro je rekao Čarls Dikens : „Planina je zao duh, propast i kob ove divne zemlje, duh koji čeka svoj čas“. To negdje pročitah, a u uvodu postavljma sliku koja odgovara naslovu posta...

Od 79.g.n.e. bilo je 70 erupcija Vezuva, što je u prosjeku po jedna erupcija svakih 27. godina. Posljednji se dogodio 1944.godine kao opomena da je Vezuv jedini živi vulkan na evropskom kontinentu. Da vulkan oživi recimo sutra (a oživiće kad-tad) mogu mislit koja bi zbrka bila među ljudima, među onakvom gužvom (procjenjuje se Napulj kao najgušće naseljen grad, e sad ne mogu se tačno sjetit da me ubiješ, koliko stanovnika na 1 kvadratni metar).

Ono što me oduševilo u Pompejama između ostalog su i slike, te natpisi na zidovima. To znači da su umetnici i boemi i tada postojali, ali kako su ih za njihova djela inspirisali anđeli i demoni, jednako su ih inspirisale i prostitutke. Tako u javnoj kući Pompeja mogu se vidjeti slike golih žena u raznim pozama. Kažu da su te slike imale naznake cijena, ovisi sad u kom je položaju koja slika. Također osim takvih slika, bili su i romantično ljubavni zapisi. Evo jedne poeme: „Duša ima običaj da uzima i daje ono što joj pripada. Ako se budeš toga držao, Venera će ispuniti naše želje i njeno dobročinstvo će nas učiniti bogatim!“.

Imala sam osjećaja dok sam šetala ulicama Pompeja da su bili dosta bludni. Čini mi se da su znali za ovosvjetska uživanja u ženama i vinu. Postoje i neki mitovi (o, dal' su to mitovi?) da su Pompejci pili najslađa vina (pljuvačka mi na usta ide...). Ljubili su i egzotične žene u javnoj kući, koje su dolazile sa Istoka. Otuda religiozni narodi tvrde da ih je sve to stiglo, jer su bili toliko bludni da su premašili sve granice...


Po svom prirodnom položaju na grebenu lave, Pompeja je stalno oskudjevala u vodi. Za navodnjavanje bašti koristili su se bunari. U gradu su na neka mjesta postavljanje javne česme, a evo jedne po meni najljepše. Ova česma nalazi se na kraju Eumahijine zgrade na istočnoj strani foruma. Kvadratni bazen je ukrašen bistom boginje izobilja- simbolom blagostanja- te se ta ulica koja se tuda prolazila zove Ulica izobilja.

I još jedna predivna stvar koja čovjeka ne može ostaviti ravnodušnim jeste FORUM. Forum u Pompeji je jedan od najljepših i najpotpunije očuvanih u grčko-rimskom svijetu! Podignut je u vrijeme Samnićana u drugoj polovini II vijeka p.n.e. Ozbiljno je oštećen zemljotresom 62.g. i bio je još u toku rekonstrukcije u trenutku erupcije Vezuva. Trg je dugačak 142 m i 38m širok, a okružen je sa 3 strane dvospratnom kolonadom od koje je samo nekoliko stubova ostalo. Bio je mjesto gdje su vlasnici radnji i putujući trgovci iznosili svoju robu u pazarne dane. Ispred kolonade se nalazilo niz konjičkih statua magistrata i značajnih građana. Na trgu nije bilo prometa sa kolima jer je podignut za 2 stepenika iznad nivoa ulice, tako da su stanovnici Pompeja imali čitav prostor za trgovačke poslove, političke skupove i vjerske obrede. Na južnom dijelu Foruma ima 5 zgrada gdje su se sastajali slobodni građani da izaberu 4 činovnika, 2 edila i 2 duumvira, 2 najviša činovnika koji su igrali ulogu sudija. Senatori su postavljani iz redova višeg sloja, obično zemljoposjednika i to doživotno.

Kraj ću završiti kao što sam i počela: sa vodom. No, u uvodu sam pričala o vodi za piće, a na kraju ću o vodi za kupatila, dakle o vodi za kupanje.

(ovdje je bila slika bazena iz Pompeja koja se greškom izbrisala ne mogu više postavljat iznervirala sam se sa slikama, uhhhh)

Pompeja je imala 4 javna kupatila. Imate na slici kako je sve to izgledalo. Rijetki su bili oni koji su se mogli pohvaliti privatnim kupatilom u sopstevnoj kući, s obzirom na oskudicu u vodi. Najstarija javna kupatila su bile Stabijske terme. Na žalost nemam slika odatle, jer nisam ulazila u to kupatilo, ali oni koji su imali te sreće da uđu rekli su da se na svodu tog kupatila nalazi izrezbarena slika koja govori o mitu Ganimeda koga odnosi orao

Sunday, April 6, 2008

Pompeji

Nekad, davno, davno, kad sam prvi put otišla u Tursku, moje oduševljenje je bilo o-grom-no! Mislila sam da je Turska jedina zemlja na svijetu koja ima sve one prirodne ljepote, bogatstvo istorije i takoto. No, nakon puno godina kad sam ponovila to putovanje shvatila sam da je to bio samo mladalački zanos i ushićenje što vidim nešto novo.
Znam da bilo koje putovanje opet da se desi, ne bi TO bilo TO. To važi za sve stvari u životu. Sve što se desi drugi put nije isto kao prvi put!Ali mislim da bih se usudila ponovo posjetiti Pompeje da ih vidim, jer su me Pompeji ostavili bez (bukvalno) teksta!

Kad je erupcija vulkana Vezuva nastupila 79.g. n.e. , tačnije 24. avgusta neposredno poslije dolaska na vlast imperatora Tita, zora se zarumenila topla i jasna. Tako govore legende…
Kažu da prije nego li je proradio vulkan, zemlja je podrhtavala i izvori su presušili, ali niko na to nije obraćao pažnju. Već u akšam, Pompeja više nije postojala, jer od izlaska do zalaska sunca napadalo je pepela na grad preko jedne čovječije visine. Broj poginulih dosegao je do 2.000. Prve žrtve su pale od lave, rušenja građevina, a onda je mnogo više ugušeno od pepela od sumpornih isparenja i smrtonosnih hlornih gasova, koje je izbacivao krater vulkana.
Ono što je nađeno mrtvih ljudi u raznim položajima, napravljeni su kalupi i postavljeni iza rešetaka u Pompejima. Napori stanovnika da se spasu morem pokazali su se bezuspješnim, jer čak i kada bi s teškom mukom stigli do obale, vreli talas i vjetar, spriječili bi svako ukrcavanje. Haruko Ičikava, japanski pisac je dobro rekao: „Nije prijatno postati dio predstave iskopane poslije 2.000 godina".

No, da bih se sad pokazala načitanom, moram dodat i ono što su rekli i drugi u vezi Pompeja...
Gete je rekao: „ Mnogo je nesreća zadesilo svijet, ali nijedna nije donijela toliko razonode potomstvu kao ova". Moram priznati da sam i ja jedna od ovih bezobraznih uživalaca u ruševinama Pompeja i nisam ponavljala kao Valter Skot hodajući avetinjskim gradom :"Grad mrtvih! Grad mrtvih!". Vala i nije bio. Gdje god se okreneš Japanac škljoca sa svojom tehnologijom. Samo vidis podigne sat na ruci i iz njega blic, podigne prsten, blicne i iz prstena...pa dobro pretjerujem...
Neko me već preduhitrio i rekao nešto najbolje do sada: prava suština ovog pustog grada jeste u tome što ono nedvosmisleno pokazuje ne samo smrt, nego i život i smrt skupa u nerazdvojnoj vezi...
Eto toliko o ovima što su „imali nešto reći..."
A ja bih dodala i to da su Pompejci činili toliko bluda da ih je na kraju stiglo...o tome više idući put...

















Saturday, April 5, 2008

Nil, diving i Giftun

Na slici iznad je rijeka Nil i brod koji vidite je brod kojim sam plovila po Nilu. Krokodila nisam vidjela, mislim da ih nema tu gdje ima ljudi.
Domoroci mi stavljaju na leđa bocu i tegove, tj. opremu za ronjenje u Crveno more. Rekli su mi da je Crveno more najtoplije more na svijetu. Lažu! Topliji je Indijski okean.
Inače ovo mi je bilo prvi put da ronim u moru i to na dubini 10-12 metara. Osjećaj je neopisiv. Teško da mogu ovo ispričati koristeći samo 30 slova abecede. Treba mi mnogo više...



Na ovoj zadnjoj slici je Giftun. Neki kažu da je to najljepše ostrvo koje ima Egipat. Ok. Hajde da povjerujem.







U nekim selima Egipta imaš osjećaja da se ništa nije promijenilo u zadnjih 300. godina. I dalje se voze konjska kola, žene peru odjeću u Nilu, uzgaja se povrće, magarci nose teret...kuće su u poluruševnom stanju...sve je bijedno i jadno da jadnije ne može biti.


Oni koji su imali sreće, oturili su se u gradove ili turistička mjesta poput Hurgade ili Šarm El Šeika, rade kao turistički vodiči, instruktori za diving, čuvari hotela, prodaju robe po pijacama, prodavnicama i sl. Moram spomenut da se Egipćani bave izradom nakita i posuda od alabastera. Alabaster im je na cijeni i posude su mnogo skupe.
Što se tiče hrane, meni je dobra. Ja se brzo priviknem na svaku vrstu hrane. Šta god mi daju meni dobro. Ha ya, samo da nam nikad više ne bude gladi k'o '93, ma sve ću ja izdržati!
Jednom je neko rekao da čovjek treba da se hrani hranom koja ga okružuje. Znači mornar treba da se hrani ribama, pilot pticama... ;-)
Inače Egipćani vole mnogo začinjeno i slatko. Kolači su im prva liga (pokazujem palac u zraku).
Osvanuo je tmuran aprilski dan. Rado bih ga mijenjala za 5 minuta Egipta...


Wednesday, April 2, 2008

Karnak


Nadam se da ću knjigu koju sam naumila da pišem završiti prije nego li me stigne proklestvo iz „Doline kraljeva“. A čuj, samo ne znam šta da pišem kad su drugi prije mene već sve napisali! Ma smisliću nešto već, pametna sam ja cura!

Dakle na red je došao Karnak. To vam je čudo koje bi svaki arhitekta trebao vidjeti. Muslimani idu na Hadž, Katolici imaju više svetih mjesta koja obilaze, Jevreji idu u Jerusalim, a arhitekta bi trebao u Karnak!

Ono hramova, kipova i utvrđenja što je „preživjelo“ u Karnaku stvarno zadivljuje. Današnji savremen čo'ek gradi montažnu kuću i ko hadžija se useli u nju za mjesec-dva i ona „drži vode dok gazda ne ode“ tj. dok ne umre, a one građevine koje su gradili stari Egipćani prije 4-5.000 godina ništa neuništi, čak ni zemljotresi. Zemljotresi su doduše oštetili, ali ne i uništili. Te statue, stubovi, na kojima je oslikano pismo, građene su čini mi se godinama, decenijama, a čak mislim i vijekovima.

Jedan od najstrijih hramova Karnaka je posvećen bogu Amunu. Smatra se najvećim hramom na svijetu, izgrađenim na stubovima. Kažu da bi se u njega mogla smjestiti cijela katedrala Notrdam u Parizu, što su tačno izračunali francuski arheolozi u saradnji sa geometrima. Amerikanci su također računali nešto u tom fazonu i njihova računica je rekla da bi Amunov hram mogao da pokrije polovinu Menhetna!
Da nadovežem još nešto: postoji tvrdnja (ali samo tvrdnja, jer još niko nije probao) da vrh jednog stuba u Karnaku ima opseg 15 metara i na njemu bi moglo da stoji 15-ero ljudi!
Ovi faraoni kao da nisu imali drugog posla, već su se samo takmičili ko će napravit, zapravo naredit da se načini impresivnija građevina i takoto. Pa uzmimo Hatšepsut faraonku. Ona je sve nadmašila kad je naredila da se izgradi najveći i najraskošniji obelisk (što rekao naš vodič obeliKS) rekavši da će poslati onoliko mjerica zlata koliko je vreća pijeska potrebno za njegovu izgradnju.

Karnak se nalazi uz Nil. Prema Nilu gleda i kip skarabeja podignut u čast insekta koji je imao kod Egipćana božanstvenu moć. Meni je skarabej ostao u sjećanju kad sam jednom gledala opstanak. Zvala sam ga „buba koja valjuta balegu“. Buba mi je bila mnogo simpatična. Obišla sam krug oko kipa skarabeja sa desna na lijevo 7 puta, kako su nam rekli, ne bi li mi se ispunila želja. Nije se ispunila, a više i nemam potrebe da je želim.

Ah, da zaboravila sam pomenuti šta se nalazi na ulazu u Karnak. I sa desne i sa lijeve strane prostiru se statue ovnova koji podrazumjevaju čuvare grada. Tu sam snimila kratki film. Zapravo nijemi film, jer kamerica koja me snimala nije imala tona.

I tako sve je impresivno, čudesno, bajno, krasno, ostavlja bez daha i od svih mojih dosadašnjih putovanja, kao nešto najljepše i najimpresivnije izdovijla bih prvo Karnak, a zatim Pompeje.

Memnonovi kolosi

Ispred grada Tebe, okrenuti ka rijeci Nil, uzdižu se ostaci dva kolosa koji sjede. Od vladara Amenofisa III, to je sve što je ostalo. Figure su visoke 21. metar i upravo prestavljaju faraona Amenofisa III.

Zovu se Memnonovi, a niđe veze. Zapravo Rimljani su mislili da ova dva kolosa predstavljaju grčkog junaka Memnona, sina boginje Zore.


Podignute su 1400.godin p.n.e. ali je zemljotres 27.godine uništio veliki broj građevina i između ostalog oštetio ova dva kolosa. Poslije tog zemljotresa desilo se nešto čudno: kada bi duvali vjetrovi, ona statua koja je bila više oštećena, ispuštala je zvukove nalik na jecanje.
Zapravo zvuk je dolazio od šuma vjetra i pjeska kroz jednu pukotinu spomenika, ali poslije restauracije zvuk je nestao.


Na slici je samo jedan kolos. Obrazloženje: isjekla sam sebe sa slike.

Jedan post nako uz kafu


Kad sam došla kući iz Egipta imala sam strašnu potrebu da ljudima pričam o toj zemlji,... o njenoj istoriji i takoto, ali nisam imala kome. Imala sam osjećaja da svijet koji je živio oko mene, živio je spavajaći, a ja bijah jedini budni insan koji je spoznao pravu vrijednost života. Meni tada nije padalo napamet da je to isto mislio i Sadik iz kuće preko puta moje i koji se jedino bavio voćnjacima. Za njega, možda sam ja spavala i sanjala gluposti.

Razmišljajući kud ću, šta ću, kako ću, ja skontam da ne bi bilo loše da krenem stazama nekog od putopisaca i da napišem knjigu, ali, avaj, odakle početi? Nemam iskustva, a moje oči imaju toliko toga za reći! No, možda sam trebala pisati još dok sam se sunčala na pjeskovitim plažama drevnog Egipta, no, nisam imala vremena. Valjalo je podabrati ko se sve sunča ispod suncobrana i pogađati ko kojim jezikom priča posmatrajući ih ispod tamnih naočara. Uostalom, sa pisanjem treba sačekati dok ne dođeš kući, dok se sve u tebi ne slegne i ne dobije neku auru...dok ne poredaš sliku kao puzzle i dok ne dovedeš neki red u glavurdi. Ja sam ga dovela. Valjda.

Želim svakom živom insanu da vidi Egipat, da prokrstari Nilom i da vidi one silne građevine u Karnaku što fakat ostave čovjeka bez teksta. Zapravo od svega što sam ja vidjela, najviše me očarao Karnak i ostrvo Giftun, o čemu ću pisati u jednom od narednih postova. Znam, drugi put da odem ne bi to bilo TO i znam da bi na svaku građevinu koja me ranije ostavljala bez daha, gledala ravnodušno. Sve što ti se desi prvi put, to ne doživljavaš i ne prihvataš isto i drugi put. U to sam se uvjerila mnogo puta.

Obzirom da ja ne mogu da stvorim sve one divne građevine svijeta, sve one boje koje samo priroda može da iznjedri, odlučila sam da ovim malim doprinosom u vidu sitnih zabilješki podijelim sa ljudima, a naročito sa klincima kojima oči posebno zasjaje kad se priča o dalekim morima. Tako su i meni oči sjale, kad sam Zuku gledala u „Hodoljublju" a onda jednog dana ja otišla i dalje od njega.
Sjećam se kad sam ovolikih očiju čitala putopise starih putopisaca. Neki su pričali o ljudožderima koji žive u Kini, lagali su što ja sad potpuno razumijem. Svaki putopisac voli da doda pomalo laži jer to putovanje čini posebnijim.

Sam Bog zna koliko sam silno željela da vidim svijet. Neko kaže: treba samo jako željeti, ali ja mislim da nije dovoljno samo to. Da se nisam dovoljno potrudila moje želje zauvijek bi ostale snovi. Da sam čekala da mi neko drugi ispunjava, još uvijek bih ih sanjala. To važi za sve snove.
Neki ljudi putuju da bi rekli gdje su bili, neki pak putuju da bi pobjegli što dalje od kuće...svako ima svoj razlog. Ja putujem ne da bih se hvalila Bosancima koji jedva žive u ovoj siromašnij zemlji, već da bih refreširala svoj duh i prenijela na papir utisak koji sam stekla i svakom živom čovjeku na ovoj planeti poželjela da vidi isto! Svim srcem!
A evo većina se mogu na mene ugledati, sa pravom to kažem.
A u biti šta je najvažnije od putovanja nek vam kaže Marcel Proust: „ The real voyage of discovery consists not in seeing new landscapes, but in having new eyes."