Kad sam došla kući iz Egipta imala sam strašnu potrebu da ljudima pričam o toj zemlji,... o njenoj istoriji i takoto, ali nisam imala kome. Imala sam osjećaja da svijet koji je živio oko mene, živio je spavajaći, a ja bijah jedini budni insan koji je spoznao pravu vrijednost života. Meni tada nije padalo napamet da je to isto mislio i Sadik iz kuće preko puta moje i koji se jedino bavio voćnjacima. Za njega, možda sam ja spavala i sanjala gluposti.
Razmišljajući kud ću, šta ću, kako ću, ja skontam da ne bi bilo loše da krenem stazama nekog od putopisaca i da napišem knjigu, ali, avaj, odakle početi? Nemam iskustva, a moje oči imaju toliko toga za reći! No, možda sam trebala pisati još dok sam se sunčala na pjeskovitim plažama drevnog Egipta, no, nisam imala vremena. Valjalo je podabrati ko se sve sunča ispod suncobrana i pogađati ko kojim jezikom priča posmatrajući ih ispod tamnih naočara. Uostalom, sa pisanjem treba sačekati dok ne dođeš kući, dok se sve u tebi ne slegne i ne dobije neku auru...dok ne poredaš sliku kao puzzle i dok ne dovedeš neki red u glavurdi. Ja sam ga dovela. Valjda.
Želim svakom živom insanu da vidi Egipat, da prokrstari Nilom i da vidi one silne građevine u Karnaku što fakat ostave čovjeka bez teksta. Zapravo od svega što sam ja vidjela, najviše me očarao Karnak i ostrvo Giftun, o čemu ću pisati u jednom od narednih postova. Znam, drugi put da odem ne bi to bilo TO i znam da bi na svaku građevinu koja me ranije ostavljala bez daha, gledala ravnodušno. Sve što ti se desi prvi put, to ne doživljavaš i ne prihvataš isto i drugi put. U to sam se uvjerila mnogo puta.
Obzirom da ja ne mogu da stvorim sve one divne građevine svijeta, sve one boje koje samo priroda može da iznjedri, odlučila sam da ovim malim doprinosom u vidu sitnih zabilješki podijelim sa ljudima, a naročito sa klincima kojima oči posebno zasjaje kad se priča o dalekim morima. Tako su i meni oči sjale, kad sam Zuku gledala u „Hodoljublju" a onda jednog dana ja otišla i dalje od njega.
Sjećam se kad sam ovolikih očiju čitala putopise starih putopisaca. Neki su pričali o ljudožderima koji žive u Kini, lagali su što ja sad potpuno razumijem. Svaki putopisac voli da doda pomalo laži jer to putovanje čini posebnijim.
Sam Bog zna koliko sam silno željela da vidim svijet. Neko kaže: treba samo jako željeti, ali ja mislim da nije dovoljno samo to. Da se nisam dovoljno potrudila moje želje zauvijek bi ostale snovi. Da sam čekala da mi neko drugi ispunjava, još uvijek bih ih sanjala. To važi za sve snove.
Neki ljudi putuju da bi rekli gdje su bili, neki pak putuju da bi pobjegli što dalje od kuće...svako ima svoj razlog. Ja putujem ne da bih se hvalila Bosancima koji jedva žive u ovoj siromašnij zemlji, već da bih refreširala svoj duh i prenijela na papir utisak koji sam stekla i svakom živom čovjeku na ovoj planeti poželjela da vidi isto! Svim srcem!
A evo većina se mogu na mene ugledati, sa pravom to kažem.
A u biti šta je najvažnije od putovanja nek vam kaže Marcel Proust: „ The real voyage of discovery consists not in seeing new landscapes, but in having new eyes."
Razmišljajući kud ću, šta ću, kako ću, ja skontam da ne bi bilo loše da krenem stazama nekog od putopisaca i da napišem knjigu, ali, avaj, odakle početi? Nemam iskustva, a moje oči imaju toliko toga za reći! No, možda sam trebala pisati još dok sam se sunčala na pjeskovitim plažama drevnog Egipta, no, nisam imala vremena. Valjalo je podabrati ko se sve sunča ispod suncobrana i pogađati ko kojim jezikom priča posmatrajući ih ispod tamnih naočara. Uostalom, sa pisanjem treba sačekati dok ne dođeš kući, dok se sve u tebi ne slegne i ne dobije neku auru...dok ne poredaš sliku kao puzzle i dok ne dovedeš neki red u glavurdi. Ja sam ga dovela. Valjda.
Želim svakom živom insanu da vidi Egipat, da prokrstari Nilom i da vidi one silne građevine u Karnaku što fakat ostave čovjeka bez teksta. Zapravo od svega što sam ja vidjela, najviše me očarao Karnak i ostrvo Giftun, o čemu ću pisati u jednom od narednih postova. Znam, drugi put da odem ne bi to bilo TO i znam da bi na svaku građevinu koja me ranije ostavljala bez daha, gledala ravnodušno. Sve što ti se desi prvi put, to ne doživljavaš i ne prihvataš isto i drugi put. U to sam se uvjerila mnogo puta.
Obzirom da ja ne mogu da stvorim sve one divne građevine svijeta, sve one boje koje samo priroda može da iznjedri, odlučila sam da ovim malim doprinosom u vidu sitnih zabilješki podijelim sa ljudima, a naročito sa klincima kojima oči posebno zasjaje kad se priča o dalekim morima. Tako su i meni oči sjale, kad sam Zuku gledala u „Hodoljublju" a onda jednog dana ja otišla i dalje od njega.
Sjećam se kad sam ovolikih očiju čitala putopise starih putopisaca. Neki su pričali o ljudožderima koji žive u Kini, lagali su što ja sad potpuno razumijem. Svaki putopisac voli da doda pomalo laži jer to putovanje čini posebnijim.
Sam Bog zna koliko sam silno željela da vidim svijet. Neko kaže: treba samo jako željeti, ali ja mislim da nije dovoljno samo to. Da se nisam dovoljno potrudila moje želje zauvijek bi ostale snovi. Da sam čekala da mi neko drugi ispunjava, još uvijek bih ih sanjala. To važi za sve snove.
Neki ljudi putuju da bi rekli gdje su bili, neki pak putuju da bi pobjegli što dalje od kuće...svako ima svoj razlog. Ja putujem ne da bih se hvalila Bosancima koji jedva žive u ovoj siromašnij zemlji, već da bih refreširala svoj duh i prenijela na papir utisak koji sam stekla i svakom živom čovjeku na ovoj planeti poželjela da vidi isto! Svim srcem!
A evo većina se mogu na mene ugledati, sa pravom to kažem.
A u biti šta je najvažnije od putovanja nek vam kaže Marcel Proust: „ The real voyage of discovery consists not in seeing new landscapes, but in having new eyes."
No comments:
Post a Comment