Pompeji

Nekad, davno, davno, kad sam prvi put otišla u Tursku, moje oduševljenje je bilo o-grom-no! Mislila sam da je Turska jedina zemlja na svijetu koja ima sve one prirodne ljepote, bogatstvo istorije i takoto. No, nakon puno godina kad sam ponovila to putovanje shvatila sam da je to bio samo mladalački zanos i ushićenje što vidim nešto novo.
Znam da bilo koje putovanje opet da se desi, ne bi TO bilo TO. To važi za sve stvari u životu. Sve što se desi drugi put nije isto kao prvi put!Ali mislim da bih se usudila ponovo posjetiti Pompeje da ih vidim, jer su me Pompeji ostavili bez (bukvalno) teksta!

Kad je erupcija vulkana Vezuva nastupila 79.g. n.e. , tačnije 24. avgusta neposredno poslije dolaska na vlast imperatora Tita, zora se zarumenila topla i jasna. Tako govore legende…
Kažu da prije nego li je proradio vulkan, zemlja je podrhtavala i izvori su presušili, ali niko na to nije obraćao pažnju. Već u akšam, Pompeja više nije postojala, jer od izlaska do zalaska sunca napadalo je pepela na grad preko jedne čovječije visine. Broj poginulih dosegao je do 2.000. Prve žrtve su pale od lave, rušenja građevina, a onda je mnogo više ugušeno od pepela od sumpornih isparenja i smrtonosnih hlornih gasova, koje je izbacivao krater vulkana.
Ono što je nađeno mrtvih ljudi u raznim položajima, napravljeni su kalupi i postavljeni iza rešetaka u Pompejima. Napori stanovnika da se spasu morem pokazali su se bezuspješnim, jer čak i kada bi s teškom mukom stigli do obale, vreli talas i vjetar, spriječili bi svako ukrcavanje. Haruko Ičikava, japanski pisac je dobro rekao: „Nije prijatno postati dio predstave iskopane poslije 2.000 godina".

No, da bih se sad pokazala načitanom, moram dodat i ono što su rekli i drugi u vezi Pompeja...
Gete je rekao: „ Mnogo je nesreća zadesilo svijet, ali nijedna nije donijela toliko razonode potomstvu kao ova". Moram priznati da sam i ja jedna od ovih bezobraznih uživalaca u ruševinama Pompeja i nisam ponavljala kao Valter Skot hodajući avetinjskim gradom :"Grad mrtvih! Grad mrtvih!". Vala i nije bio. Gdje god se okreneš Japanac škljoca sa svojom tehnologijom. Samo vidis podigne sat na ruci i iz njega blic, podigne prsten, blicne i iz prstena...pa dobro pretjerujem...
Neko me već preduhitrio i rekao nešto najbolje do sada: prava suština ovog pustog grada jeste u tome što ono nedvosmisleno pokazuje ne samo smrt, nego i život i smrt skupa u nerazdvojnoj vezi...
Eto toliko o ovima što su „imali nešto reći..."

A ja bih dodala i to da su Pompejci činili toliko bluda da ih je na kraju stiglo...o tome više idući put...